Susanna Yoko Henkel jedna je vodećih violinistica mlađega naraštaja. Njemački Welt am Sonntag proglasio ju je 2007. godine jednom od nasljednica Anne Sophie Mutter, istaknuti američki časopis Strings stavio ju je na naslovnu stranicu jednog od izdanjam a njezine je nosače zvuka stručni tisak ocijenio izvrsnima. Rođena je u njemačko-japanskoj obitelji glazbenika i počela je svirati violinu s dvije godine, učeći od majke. Nakon Visoke školu za glazbu u Freiburgu, gdje ju je podučavao Rainer Kussmaul, školovanje nastavila je na minhenskoj Visokoj školi u klasi legendarne profesorice violine Ane Chumachenco. Već tijekom studija osvajala je nagrade na međunarodnim natjecanjima, među kojima su Natjecanje „Kraljica Elizabeta“ u Bruxellesu, Mozartovo natjecanje u Salzburgu i Natjecanje „Tibor Varga“ u Sionu. Dobitnica je i prve nagrade Njemačkoga glazbenog natjecanja u Berlinu 1998. te je bila stipendisticom Mozartova društva iz Dortmunda i njemačke Zaklade Musikleben. Nakon uspjeha na natjecanjima, uslijedila je intenzivna solistička koncertna aktivnost: Nastupala je s vodećim orkestrima kao što su Simfonijski orkestar Berlinskog radija, Orkestri postaja SWR i MDR Leipzig, Simfonijski orkestri iz Aachena i Duisburga, Orkestar Beethovenove dvorane iz Bonna, Štutgartski komorni orkestar, Simfonijski orkestar salcburškog Mozarteuma i Simfonijski orkestar KBS iz Seula. Godine 2003. odabrana je za renomiranu turneju „Toyota Classics“ u sklopu koje je diljem jugoistočne Azije svirala Mendelssohnov Violinski koncert. Uz solističku djelatnost, Susanna Yoko Henkel strastvena je komorna glazbenica. Godine 2006. osnovala je stoga u Zagrebu ovaj festival komorne glazbe, koji već pripada u najvažnija kulturna događanja u Hrvatskoj. Njezini partneri u komornoj glazbi bili su, između ostalih i Itamar Golan, Lauma Skride, Pavel Gililov, Milana Chernyavska, Jing Zhao und Maxim Rysanov. Redovno je pozivana na gostovanja na vodećim međunarodnim glazbenim festivalima, kao što su Bachovi tjedni u Ansbachu, Festival u dvorcu Ludwigsburg, Glazbeni festival Rheingau, ili koncerti u pariškom kazalištu Châtelet. U sezoni 2009./2010. Susanna Yoko Henkel bila je „artist in residence“ (rezidentna umjetnica) Duisburške filharmonije i u sklopu toga je ostvarila različite projekte, među kojima i Čajkovskijev Violinski koncert te komorne projekte i projekte za mlade. Njezinu diskografiju, uz snimke svih sonata i partita za violinu solo Johanna Sebastiana Bacha, čine i snimke Ravelovih komornih djela, sonata Prokofjeva i Straussa, solodjela Ysaÿea, Bartóka i Isanga Yuna, kao i dua za violinu i violončelo Händela/Halvorsena, Eislera, Schulhoffa i Kodályja. Snimila je i Čajkovskijev violinski koncert i za tu je izvedbu nagrađena prestižnom njemačkom nagradom ECHO 2011. U listopadu 2011. Susanna Yoko Henkel objavljuje najnoviji nosač zvuka, s violinskim koncertima W. A. Mozarta, za koji je prvi put ravnala komornim orkestrom i za koji je sama napisala svoje violinske kadence. Od 2010. godine Henkel uz solističku karijeru predaje i na Državnoj visokoj školu za glazbu i ples u Kölnu. Susanna Yoko Henkel svira na Stradivarijevoj violini »Ex Leslie Tate« iz 1710., koju joj je velikodušno ustupio privatni vlasnik.

Boris Brovtsyn rođen je 1977. godine u obitelji dubokih glazbeničkih korijena i počeo je svirati violinu s 4 godine, uz mentorstvo svojeg djeda, koji je pak bio učenik Leva Tzeitlina i Abrama Yampolskog. Prvi je nastup imao sa 6 godina, a orkestralni debi imao je na pozornici Moskovskoga Teatra Boljšoj, kad je imao 13 godina. Sljedeće ga je godine primijetio agent agencije za mlade talente "New Names," kada je svirao Mendelssohnov Violinski koncert, te je, nakon što se pridružio nadarenim mladim glazbenicima, postao redovnim izvođačem na opsežnim turnejama po Francuskoj (1992., kongresna dvorana UNESCO-a, 1993., Opéra Comique), Italiji (1993., pred Papom Ivanom Pavlom II., u njegovoj ljetnoj rezidenciji), a održao je i mnoge koncerte po Rusiji i bivšim sovjetskim republikama. Nakon diplome na Središnjoj glazbenoj školi u Moskvi 1994. godine, upisao je moskovski Konzervatorij "Čajkovski", gdje je studirao u klasi Maje Glezarove. Za to je vrijeme postao laureatom brojnih međunarodnih natjecanja kao što su Natjecanja "Georg Kulenkampf" (Köln, 1994.), "Transnet" (Pretoria, 1996.) i "Yehudi Menuhin" (1998.), prije no što je diplomirao s najvišim uspjehom 1999. Godine 2001. postao je laureatom Violinističkog natjecanja "Kraljica Elizabeta" te je dobio Reuterovu nagradu. Godinu kasnije pobijedio na Violinističkom natjecanju "Tibor Varga" u Švicarskoj. Svoj je prvi nastup u Ujedinjenom kraljevstvu imao 1998. godine s Filharmonijom BBC-ja, pod ravnanjem Rumona Gambe. Godine 2000. postao je studentom Davida Takena na Školi za glazbu i kazalište "Guildhall" u Londonu i odonda većinu vremena provodi u toj zemlji. Godine 2004. dobio je Zlatnu medalju, najvišu nagradu te škole (među ranijim su dobitnicima Jacqueline du Pré, Tasmin Little i Bryn Terfel). Kao solist, Brovtsyn je surađivao s umjetnicima kao što su Alain Lombard, Yuri Bashmet, Yan Pascal Tortelier, Neemi Järvi, Gilbert Varga, Marek Yanovsky, Alexander Lazarev, Vassily Sinaisky, Vladimir Fedoseev, Yuri Simonov, Pavel Kogan, Arvo Volmer, Mark Gorenshtein, Edward Gardner, Kirill Karabits i Gerd Albrecht. Svirao je s vodećim svjetskim orkestrima i nastupao na festivalima u Verbieru, Edinburghu, Utrechtu, Asconi, Oxfordu i Rydealu, surađujući s Mishom Maiskim, Gidonom Kremerom, Julianom Rachlinom, Janine Jansen, Sharon Kam, Elenom Bashkirovom i Emmanuelom Pahudom.

Guy Ben-Ziony u trinaestoj je godini violinu zamijenio violom. U Izraelu mu je, među ostalima, mentor bio Chaim Taub, a violu je diplomirao je u klasama Tabee Zimmermann (Frankfurt) i Tatjane Masurenko (Leipzig). Danas je profesor viole i komorne glazbe na Visokoj glazbenoj školi »Mendelssohn-Bartholdy« u Leipzigu te redoviti gostujući profesor viole na Camerati u Salzburgu pod vodstvom Leonidasa Kavakosa. Tražen je diljem Europe, stoga često kao prvi violist svira u cijenjenim orkestrima, kao što su Camerata Nordica, Njemačka komorna filharmonija iz Bremena i Kremerata Baltica. Komornu je glazbu svirao u dvoranama kao što su Carnegie Hall, Wigmore Hall, ili Konzerthaus, a nastupio je i na vodećim svjetskim festivalima komorne glazbe, među kojima su festivali u Lockenhausu, Davosu, Dubrovniku, Chicagu (Ravinia), Jeruzalemu, Moritzburgu i Kronbergu. Surađivao je s vrhunskim umjetnicima među kojima su Gidon Kremer, Antje Weithaas, Tabea Zimmermann, Tatjana Masurenko, Boris Pergamenschikow i Menachem Presler. Kao solist, svirao je s nizom izraelskih i europskih orkestara, među kojima su Izraelski komorni orkestar, Solisti iz Tel-Aviva i Komorni orkestar I. D. F.-a (Izraelskih vojnih snaga), s kojima je svirao u povodu njihove 12. obljetnice na koncertu pod pokroviteljstvom Isaaca Sterna. Bio je i član Kvarteta Zapolski u Kopenhagenu, s kojim je i snimao za etikete Chandos i Classico.

Violončelistica Jing Zhao rodila se u Pekingu, gdje je pohađala Središnji konzervatorij, a studij je nastavila na Tokijskom koledžu za glazbu, na preporuku japanskog violončelista Ryosukea Horija. Zatim je pohađala Karajanovu akademiju u Berlinu pod vodstvom Seijija Ozawe i u klasi Georga Fausta, a učila je i od Maria Brunella i Davida Geringasa te pohađala privatne satove kod Mstislava Rostropoviča i Yo-Yo Maa. Dobitnica je prve nagrade na važnome Međunarodnom glazbenom natjecanju ARD-a 2005. godine i Nagrade "ExxonMobil" te je pobjednica japanskoga Natjecanja "Viva Hall". Nastupala je s gotovo svim orkestrima u Japanu, kao i s Praškim simfonijskim orkestrom, Singapurskim i Sidnejskim simfonijskim orkestrima te s Filharmonijom milanske Scale, s kojom je 2000. godine imala europski debi, pod ravnanjem Riccarda Mutija. Među ostalim dirigentima s kojima je surađivala su Seiji Ozawa, Myung-Whun Chung, Jean Fournet, Claudio Abbado i violončelist Mstislav Rostropovič. Komornu je glazbu svirala s brojnim svjetskim umjetnicima, kao što su Emmanuel Pahud, Guy Braunstein, Paul Mezer i Eric Le Sage. Nedavno je bila na turneji s glasovirskim triom u kojem svira i Myung-Whun Chung, a godine 2008. svirala je na novogodišnjem koncertu Kineskoga velikog kazališta u Pekingu pod ravnanjem Seijia Ozawe. Jing Zhao je objavila 5 CD-a i jedan DVD, a svira na violončelu Giovannija Grancina iz 1690. koje joj je posudio Lin Kim Min iz Singapura.

Alexandra Scott (Somerset, 1982.) počela je svirati kontrabas sa sedam godina i pohađala Školu Yehudija Menuhina, koja prima tek rijetke kontrabasiste. Studirala je na Kraljevskoj akademiji za glazbu i Školi za glazbu i kazalište Guildhall, gdje je 2005. diplomirala s najvišim ocjenama u klasi Rinata Ibragimova. Scott je potom otišla u Njemačku, gdje je od 2005. do 2006. bila članicom Karajanove akademije. Svirala je u Orkestru mladih Gustav Mahler, Europskom orkestru mladih, Orkestru Zapadno-istočnog divana i Orkestru Festivala UBS Verbier. Bila je i prvom kontrabasisticom Radijske filharmonije NRD-a u Hannoveru. Od svibnja 2007. Alexandra Scott je članica Simfonijskog orkestra Bavarskog radija.

Lauma Skride rođena je u Rigi, Latvija, 1982. godine, u glazbeničkoj obitelji. Studirala je u klasi Anite Paze na Glazbenom konzervatoriju Emil Darzins u Rigi te nastavila na Hamburškom konzervatoriju u klasi Volkera Benfielda. Osvajala je nagrade na međunarodnim natjecanjima, kao što su "Valentino Bucchi", "Maria Canals" i "UNISA", a često svira na turnejama po Europi i Aziji, kao solistica, ili nastupajući sa sestrama, violinisticom Baibom Skride, s kojom je nedavno snimila i nosač zvuka, i violisticom Lindom Skride. Nastupala je s orkestrima kao što su Hamburški simfonijski orkestar pod ravnanjem Petera Schreiera, Brandenburški orkestar pod ravnanjem Andrisa Nelsonsa, Simfonijski orkestar iz Malmöa s Okkom Kamuom, Simfonijski orkestar iz Kyota, Filharmonija iz Kiela i brojni drugi. Njezin repertoar uključuje glasovirske koncerte klasičnoga repertoara, kao i djela Szymanowskoga, Gershwina, Barbera, Judith Weir i Marka Moebiusa. Debitantski album Laume Skride za Sony Records, iz 2006. godine, snimka djela Das Jahr Fanny Mendelssohn, dobio je nepodijeljeno oduševljene kritike i Nagradu «Echo» za debitanta godine.

Vizionarske interpretacije i jedinstveni improvizatorski talent pijanistice Gabriele Montero donijeli su joj rastuću publiku i vjerne poklonike diljem svijeta. Rođena u Caracasu, Montero je počela nastupati s pet godina, a s osam je debitirala s Orkestrom mladih Simon Bolivar, pod ravnanjem Joséa Antonia Abreua i dobila stipendiju venecuelanske vlade za studij u SAD-u. I na recitalima i nakon odsviranih koncerata, Montero često poziva publiku na sudjelovanje, pitajući ih na koju melodiju da improvizira. Publika zna tražiti teme od Mozarta do Ratova zvijezda, a ponekad i članovi orkestra s kojim je svirala mogu predložiti glazbenu temu. "Kad improviziram", kaže Montero, "povezujem se s publikom na jedinstven način – i oni samnom. Improvizacija je bitan dio mene i najprirodniji, najspontaniji način na koji se mogu izraziti, još otkad sam prvi put dodirnula klavirske tipke. Mnogo sam godina tajila taj aspekt izvodilaštva, sve dok me nije čula Martha Argerich i potakla da to uključim u koncertne nastupe. Ona me uvjerila da je moguće spojiti karijeru "ozbiljne" umjetnice s onom stranom sebe koja je prilično jedinstvena." Gabriela Montero na svojem je prvom CD-u, za EMI/Angel, objavila snimke djela Rahmanjinova, Chopina i Liszta, ali i nekoliko svojih intimnih i tehnički sjajnih improvizacija. Želeći pokazati kako su improvizacije, uz nadahnute izvedbe klasičnog repertoara, jednako važan dio njezina života kao što su bile važne i, recimo, Bachu, ili Mozartu, snimila je čitav album improvizacija na Bachove teme, Bach and Beyond, koji je došao i na vrhove top-lista i dobio nagradu francuskog časopisa Le Monde de la Musique. Sljedeći album improvizacija, Baroque (EMI, 2008.) dobio je izvrsne kritike i po pet zvjezdica od časopisa BBC Music Magazine i Classic FM kao i nominacije za nagradu Grammy u kategorijama "najbolji crossover album" i "najbolja produkcija." Godine 2006. dobila je njemačku nagradu ECHO kao najbolja pijanistica godine, a 2007. je drugi put za redom dobila nagradu Klassik-ohne-Grenzen. Svirala je i na inauguraciji Predsjednika SAD-a Baracka Obame, na njegov poziv, kao dio kvarteta koji je Air and Simple Gifts Johna Williamsa.

Rođen u Corku, Irska, 1970., Sam McElroy je diplomirao francuski jezik na Londonskom sveučilištu, gdje je učio i talijanski, njemački i ruski. Glazbeno je obrazovanje započeo na Školi za glazbu i kazalište Guildhall te nastavio u školi Opere Bastille u Parizu, u klasi Davida Pollarda, kao stipendist Zaklade Iana Felmminga. Godine 1999. predstavljao je Irsku na BBC-jevom natjecanju Singer of the World u Cardiffu. McElroy je debitirao kao Figaro u Seviljskom brijaču u Irskoj operi, gdje je odonda nastupao kao Sharpless u Madama Butterfly, Jelecki u Pikovoj dami, Don Giovanni, Dandini u Pepeljuzi i Stan Kowalski u Tramvaju zvanom čeznja te kao Harry Heegan u operi Silver Tassie Marka Anthonyja Turnagea, za što je dobio izvrsne kritike i nagradu ESB Irish Timesa. Nastupao je i u Opera Theatre Company u Dublinu, nekoliko engleskih opernih kuća te u Pepeljuzi u Covent Gardenu, u edukativnom projektu za djecu. Kontinentalni debi imao je u Operi Monte Carlo, kao Lescaut u Manon, a nastupao je u opernim kućama i na festivalima u Francuskoj, Italiji, Danskoj, Švedskoj, Austriji i Njemačkoj. Održao je recitale na Pacifičkom festivalu u Sapporu te pjevao na turneji po SAD-u kao Danilo u Veseloj udovici, a nastupa i u oratorijima. Za svoje je recital McElroy iznimno hvaljen, a naročito je priznanje dobio od mezzosopranistice Brigitte Fassbander za svoju izvedbu Schuberta na BBC-jevom natjecanju u Cardiffu 1999. Ove će sezone snimiti ulogu Forda u operi Falstaff W. H. Balfea, u sklopu obilježavanja dvjestote obljetnice tog skladatelja, i održati recitale u Los Angelesu.

Chen Halevi započeo je karijeru klarinetista u petnaestoj godini u Izraelu, nastupivši uz Izraelsku filharmoniju pod ravnanjem Zubina Mehte. Od tada je nastupao s više značajnih orkestara u SAD-u, Europi i Japanu, uključujući Tokijski simfonijski orkestar, Europske soliste, Komorni orkestar Heilbronn, Moskovske virtuoze, Orkestar Radija Jeruzalem, MDR Filharmoniju iz Leipziga, NDR Simfonijski orkestar iz Hamburga i Njemački simfonijski orkestar iz Berlina. Učio je klarinet kod Yitzchaka Kazapa i Richarda Lessera, nastavljajući studij s Mordechaijem Rechtmanom i Chaimom Taubom. Danas je Chen Halevi jedan od vodećih svjetskih virtuoza na klarinetu. Čest je sudionik ljetnih festivala u SAD-u i Europi. Svirao je s Pinchasom Zuckermanom i Christophom Eschenbachom, kao i s nizom renomiranih gudačkih kvarteta, među kojima su Keller, Szymanowski, Fine arts, Miro, Prazac, St. Lawrence, Arcanto, Vogler i Kronos. Bliske veze sa suvremenim skladateljima navele su ga da izvodi mnoga djela, među ostalima Berija, Kurtaga, Lindberga, Golijova, Maresza, Jarrella, Ferneyhougha, Stroppa, Mantovanija i Adesa. Trenutno radi na značajnom diskografskom projektu , kojim će predstaviti antologiju glazbe 20. stoljeća za klarinet. Podučavanje i održavanje majstorskih tečajeva važni su prioriteti u karijeri Chena Halevija. Profesor je na Glazbenoj akademiji Trossingen u Njemačkoj te putuje diljem svijeta održavajući seminare. Od 2007. suradnik je ljetnih majstorskih tečajeva u Centru Banff. Iste godine Chen Halevi osnovao je »ClaRecords«, tvrtku čiji je cilj naručivati, producirati i snimati nova djela današnjih vodećih skladatelja, kao i mladih i tek nadolazećih autora.

Riccardo Terzo rođen je u Palermu, gdje je počeo svirati fagot sa sedam godina. Već je s 12 godina početo studirati na Konzervatoriju Pietro Mascagni u Livornu, u klasi Paola Carlinija, gdje je s uspjehom diplomirao 2006. Odonda je svirao u orkestru Teatra La Scala u Milanu, Sicilijanskom simfonijskom orkestru i Europskom orkestru mladih. U sezoni 2009. – 2010. bio je prvi fagotist Orkestra mladih Gustav Mahler. Terzo je pobijedio na fagotističkim natjecanjima u Chieriju, Torinu i Pesaru, a godine 2009. za svoje je uspjehe odlikovan posebnom nagradom Predsjednika regije Sicilija. Riccardo Terzo usavršavao se na brojnim majstorskim tečajevima i trenutno se usavršava na Mozarteumu u Salzburgu u klasi Marca Postinghela. Kao solist, nastupa je u Palermu, Bologni, Firenzi, Valenciji i Madridu. Od prosinca 2010. Terzo je solo-fagotist salcburškog orkestra Mozarteum.

Szabolcs Zempléni (1981.) već je sa sedamnaest godina dobio prvu i posebnu nagradu na natjecanju Concertino Praga. Nakon tog uspjeha uslijedile su i druge nagrada – prvo mjesto na Međunarodnom kornističkom natjecanju u Békés, drugo na Natjecanju u Markneukirchenu te zatim prvo na Međunarodnom kornističkom natjecanju u Brnu 2011. Zempléni je također pobijedio na Međunarodnom glazbenom natjecanju ARD-a u Münchenu 2005. Zempléni je odonda nastupao u mnogim europskim i azijskim zemljama te u SAD-u, s dirigentima kao što su Ivan Fischer, Yakov Kreizberg, Jonathan Nott, Daniel Raiskin i Michael Sanderling. Debitirao je i u nekima od najperstižnijih koncertnih dvorana kao što su rimski Auditorij, Carnegie Hall u New Yorku, ili Bartókova dvorana u Budimpešti. Nastupa je sa Simfonijskim orkestrom Bavarskom radija, Minhenskim komornim orkestrom, Cameratom Salzbrug, Budimpeštanskim festivalskim orkestrom, Bamberškim simfoničarim i Virtemberškom filharmonijom iz Reutlingena. Među njegovim komornim partnerima bili su András Keller, Péter Nagy, Dénes Várjon, Christoph Eschenbach, Elena Bashkirova, Christian Zacharias i Frank Peter Zimmermann. Szabolcs Zempléni gostujući je profesor na koledžu Trinity u Londonu i Tokijskom koledžu za glazbu u Japanu, a od 2010. profesor je na Sveučilištu za glazbu u Trossingenu. Ove je godine objavljen i njegov prvi nosač zvuka, Colours of the French Horn.