Ideja Festivala

Kada sam se u kolovozu 2004. godine sa svojim mužem preselila u Zagreb, nismo imali pojma da će ovdje uskoro početi vlastiti festival komorne glazbe. Imali smo pomalo naivnu predodžbu da ćemo u Zagrebu naći oazu mira, «home base» usred Europe, mjesto na koje bih se vraćala s koncertnih nastupa po svijetu, kako bih se pripremila za nadolazeće projekte i napunila baterije. No od toga nije bilo ništa: Ubrzo je nastala želja da u svojoj novoj domovini nečim vlastitim doprinesem kulturnom životu, da zajedno s prijateljima-glazbenicima stvaram komornu glazbu i usput im pokažem «svoj» Zagreb.

Zašto baš komorna glazba? Kad sam o tome prvi put pričala s hrvatskim prijateljima, reakcija je uvijek bila ista: Da je komorna glazba staromodna, nije popularna, ona je nešto za starije ljude (a i sviraju je uglavnom stariji ljudi), dosadna je.. Sasvim su mi ozbiljno savjetovali da u naslov festivala nikako ne uključujem pojam «komorna glazba». I doista sam ustanovila da je komorna glazba u Hrvatskoj gotovo pala u zaborav te da se rijetki koncertni ciklusi, čiji programi sadržavaju komornu glazbu, od toga pojma po mogućnosti distanciraju i nazivaju se «glazbenim večerima», ili, još bolje, «glazbenim biserima».

Zagreb u 1880. godini

Pablo Casals

No kako je do toga moglo doći? Ipak je koncertna dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda - izgrađena 1827. godine i jedna od najljepših komornih koncertnih dvorana Europe, u središtu Zagreba, s 450 mjesta - svjedokom stare europske tradicije komorne glazbe. Ovdje su nekoć nastupali Pablo Casals, Vladimir Horowitz, Arthur Rubinstein i mnogi drugi veliki interpreti komorne glazbe. Zapanjilo me što je prekrasna dvorana u svojem oguljenom sjaju degradirana tek na pozornicu za studentske ispite i koncerte, a gotovo se sva veća koncertna događanja odvijaju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog od oko 2000 mjesta, višenamjenskoj dvorani na rubu središta grada.

Ideja se rodila brzo, a naglo je uslijedilo i ostvarenje: kao potpuni početnici na području organizacije koncerata skočili smo u hladnu vodu, započeli s organizacijom prvog festivala u listopadu 2006. godine te ipak u prosincu 2006. godina održali 4 koncerta s 10 glazbenika. Početak je bio težak: da smo znali koliko vremena, energije i privatnog novca proguta osnivanje festivala, zacijelo za to ne bismo bili imali hrabrosti. A ovako, bez predznanja te uz ogromnu količinu entuzijazma i vjere u projekt, počeli smo – i bili preplavljeni pozitivnim odjecima publike, glazbenika-sudionika i lokalnih medija. Činilo se da smo zatvorili rupu koja je odavno zjapila u zagrebačkome kulturnom životu. Festival je razvio vlastitu dinamiku i stalno je rastao te je odavno postao čvrstim sastavnim dijelom hrvatskoga kulturnog života  - koji se više bez festivala ne može zamisliti.

Naravno da još ima izazova koje treba savladati. Nedostatak privatnih sponzora, na primjer, velik je problem. Razlog tomu je nova društvena struktura u Hrvatskoj, nastajala od 1991. godine, nakon raspada socijalističkog sistema i nakon rata u Hrvatskoj. Privatizacijom državnih tvrtki u Hrvatskoj je, slično kao u Rusiji, nastala nova novčana elita, koja «još» ganja druge interese, a ne stvaranje nekog festivala komorne glazbe. Tako se privatnim novcem u Hrvatskoj najviše financira sport, a nakon njega humanitarni ciljevi, pop-glazba, folk… Kultura i prije svega klasična glazba u teškoj su poziciji i ovise prvenstveno o državnoj kapaljci.

Zagreb kom 4 - u pauzi

Jedan je od naših ciljeva upravo to i promijeniti: Želimo predstaviti komornu glazbu kao ono što doista jest, naime, puna energije, glazba koja može probuditi, dodirnuti i uskovitlati najdublje emocije… Za mene je komorna glazba, ako je ispravno izvedena, najizravniji put do publike, jer pritom nastaje čarobna povezanost glazbenika i slušatelja, koja je u tom obliku jedinstvena.

Naši ciljevi? Ima ih bezbroj. Naravno da želimo rasti dalje i razvijati se, jer stagnacija znači propast. Svojim festivalom želimo obogatiti i unaprijediti hrvatski kulturni život, to nam je doista važno. Tek razmjenom se kultura može dalje razvijati. Izolacija znači stagnaciju, a uz to se prišulja i gubitak kvalitete – upravo se to proteklih desetljeća dogodilo s komornom glazbom u Hrvatskoj. Grad Zagreb u našem festivalu ima svoj vlastiti, samo svoj festival, čvrsto vezan uz grad, zbog čega festival i nosi u naslovu njegovo ime.

Uza sve to, meni je osobno vrlo važno obrazovanje djece i mladih. U konačnici se radi i o tome da se stvori nova publika te izoštri svijest o važnosti kulture općenito te naročite komorne glazbe. Ubuduće želimo snažnije surađivati s vrtićima i školama – moguće su javne probe, ali i projekti sa sudionicima festivala po školama. K tomu već duže u festival želimo integrirati i međunarodne seminare, s gostujućim profesorima i studentima iz cijelog svijeta. Imamo još, znači, mnogo posla!

Susanna Yoko Henkel - umjetnička ravnateljica